Simboli recikliranja plastike

Recikliranje plastike je proces prerade odbačene i stare plastike u proizvod koji se može ponovno koristiti. Prije recikliranja plastika se grupira prema smolinom identifikacijskom kodu koji je razvijen 1988 (NA Society of the Plastics Industry).

Simbol koji se koristi za identifikacijski kod sastoji se od tri strelice koje su usmjerene u smjeru okretanja sata čineći trokut u kojem se nalazi broj, često sa akronimom koji označava plastiku ispod trokuta.  Kada nema broja simbol predstavlja univerzalni simbol recikliranja i predstavlja materijal koji je općenito moguće reciklirati. Drugi tekst i oznake koriste se da bi se opisao materijal.

Standard kodiranja znakova Unicode uključuje identifikacijski kod, između kodnih točaka U+2673 i U+2679 uključivo. Univerzalni simbol recikliranja je kodiran kodnom točkom U+267A.

Neki problemi

Kada se usporedi sa staklom ili metalom, plastika postavlja neke jedinstvene izazove za recikliranje.  Glavni od njih je niska entropija miješanja, uzrok koje je velika molekularna težina dugačkih polimerskih lanaca.  To znači da samo toplinska pobuda (izlaganje toplini) često neće biti dovoljna da kreira smjesu od tako velikih molekula. Zbog ovog nepovoljnog utjecaja na entalpiju miješanja, polimeri moraju biti gotovo istog sastava da bi se mogli miješati. Na primjer , različite slitine bazirane na aluminiju se sve rastale u istu tekućinu u jednoj fazi, dok se razne mješavine kopolimera PET ambalaže od različitih proizvođača ne rastapaju u jednu fazu kada se zagriju, već teže razdvajanju – kao voda i ulje. Te fazne razlike oslabljuju stvari napravljene od takvih mješavina, što znači da je većina polimerskih smjesa iskoristiva samo u uskom kontekstu.

Drugo ograničenje recikliranju je velika količina bojila, punila i drugih dodataka u plastici. Polimeri su općenito previše viskozni da bi se punila ekonomično maknula, a oštetili bi se mnogim procesima za jeftino odstranjivanje dodane boje. Aditivi se manje koriste u ambalaži za pića i plastičnim vrećicama, što im dopušta da budu češće reciklirani. Upotreba biorazgradive plastike se povećava, ali ako se ona miješa sa drugom plastikom prilikom recikliranja, novo dobivena plastika postaje manje vrijedna.

Alternativni procesi recikliranja polimera

Mnogi gore navedeni problemi mogu se riješiti korištenjem složenijeg procesa recikliranja, monomer, u kojem kondenzacijski polimer ulazi u proces invertan procesu polimerizacije korištene za njegovo kreiranje. Ovo proizvodi istu mješavinu kemikalija koja je činila originalni polimer, koja može biti pročišćena i korištena za sintetiziranje novog polimerskog lanca istog tipa. Ovaj proces je vrlo skup i neekonomičan.

Drugi način je pretvaranja miješanih polimera u petrolej sa manje preciznim procesom toplinske de-polimerizacije. Ovaj proces može koristiti gotovo sve polimere ili mješavine polimera, kao što je vulkanizirana guma ili bio-polimeri u perima ili drugom poljoprivrednom otpadu. Kao i prirodni petrolej, i iz umjetno proizvedenog se može praviti gorivo ili drugi polimeri. Pilot projekt postoji u Cathage-u, Missouri , SAD, a koristi se otpad od purica.

Jedan od procesa koji postaje zanimljiv je i Heat Compression (toplinska kompresija).Ovaj proces uzima svu ne sortiranu, očišćenu plastiku svih oblika i miješa je u velikom rotirajućem bubnju sličnom sušilu za rublje (eng. tumbler). Proces proizvodi toplinu od međusobnog  trenja dijelova plastike unutar bubnja, koja tali sav materijal ili gotovo sav materijal. Materijal se kasnije ispumpa iz bubnjeva kroz grijane cijevi u module za lijevanje. Najveća prednost ovog procesa je taj što se sva plastika reciklira, a ne samo dijelovi koji su jednaki. Problem je veliki utrošak energije na bubnjeve i grijane cijevi.

Primjeri recikliranja

Najčešće reciklirani tip plastike je HDPE ili broj 2. Ona se reciklira u plastično drvo, plastične stolove, klupe,  kutije za kamionske terete, spremnike smeća, uredski pribor i druge tipove čvrste plastike. Bijela plastika koja se koristila za pakiranje se često prihvaća u trgovinama radi ponovne upotrebe.

U Izraelu je pokazano da se plastična folija dobivena recikliranjem gradskog otpada može pretvoriti u kvalitetan proizvod.

Poljoprivredna plastika, kao što je folija za sadnju, trake za navodnjavanje i vreće za silažu, mogu se reciklirati u masu  smolastih proizvoda. Primjer ja mjesto Labelle na Floridi (SAD).

Prednosti i nedostaci 

Prednosti recikliranja plastike su u tome što proizvodi trećinu sumpornog dioksida, oko 90% manje otpada i oko 250% manje ugljičnog dioksida. Nedostatak je taj što je transport plastike jednako skup ili skuplji od dobitaka recikliranja. To znači da oko 250% manje proizvedenog ugljičnog dioksida ne uzima u obzir ugljični dioksid nastao prilikom transporta i prilikom rada strojeva za recikliranje.